Kome i kada se isplati ući u sustav PDV-a: zarađuje li ugostitelj koji nije u sustavu PDV-a više?

• U sustav PDV-a ulazi se po sili zakona ili na vlastiti zahtjev, ovisno o ostvarenom prometu
• Objekt koji nije u sustavu PDV-a ipak ne zarađuje više od onoga koji jest

---

Pišu: Toni Milun i Veronika Galić, Autor fotografije: Tomislav Huha
Tekst nastao u suradnji s projektom Uplift

Mnogi se ugostitelji pitaju trebaju li čim otvore svoj ugostiteljski objekt ući u sustav poreza na dodanu vrijednost, tj. PDV-a.

U ovom tekstu dat ćemo konkretne odgovore kome i kada se isplati ući u sustav PDV-a, ali prvo ćemo objasniti što to znači. Ući u sustav PDV-a znači da na svoje proizvode i usluge obračunavamo PDV po stopi koju je propisala država. Na većinu proizvoda i usluga u Hrvatskoj, poput npr. pića u ugostiteljskim objektima stopa PDV-a iznosi 25 posto. Na prehrambene proizvode (hranu) u ugostiteljskim objektima stopa PDV-a iznosi 13 posto.

U sustav PDV-a ulazi se na dva načina: po sili zakona ili na vlastiti zahtjev.

Čim tijekom godine ostvarite promet od 300 tisuća kuna tada od sljedećeg mjeseca trebate po sili zakona ući u sustav PDV-a i u njemu biti barem još cijelu sljedeću godinu. Ako jednu godinu ostvarite promet manji od 300 tisuća kuna, sljedeće godine možete zatražiti da ne budete u sustavu PDV-a. Gotovo svi ugostiteljski objekti ostvaruju godišnji promet veći od 300 tisuća kuna pa su po sili zakona u sustavu PDV-a.

Ali na početku kad se otvara objekt, ulaganja u novi posao su velika i svaka kuna je bitna. Dok ne dosegnu onaj prag od 300 tisuća kuna ugostitelji trebaju pametno odabrati i time sebi olakšati početak. Mogu odmah dobrovoljno, na vlastiti zahtjev, ući u sustav PDV-a ili sačekati da ostvare promet od barem 300 tisuća kuna. Napomena: ako na vlastiti zahtjev ugostitelj uđe u sustav PDV-a tada mora barem još tri godine biti u sustavu PDV-a.

Možemo usporediti dva ugostiteljska objekta koji su upravo otvorili lokale i prodaju pića po istim cijenama i imaju jednak promet s jednom razlikom: objekt Volim PDV je u sustavu PDV-a, a objekt Bez PDV-a molim nije.

Kava košta 10 kuna, a stopa PDV-a 25% – je li PDV 2,50 kn?

U objektu Volim PDV  kava košta 10 kuna i nalazi se u sustavu PDV-a. PDV na kavu iznosi 25 posto i ne – iznos PDV-a nije 2,50 kuna, već 2 kune. Pojednostavnjeni obračun izgleda ovako: recimo da su svi u proizvodnom lancu kave od onih koji sade kavovac, preko tvornice koja proizvodi kavu, transporta do ugostiteljskog objekta, procijenili koliko im novca treba da pokriju troškove i ostvare zaradu po jednoj kavi. Neka im je zajedno dovoljno npr. 8 kuna.

I sad nastupa država koja kaže: hoću i ja nešto zaraditi na vašoj kavi. Država svoj dio ne uzima od onih koji sudjeluju u proizvodnji i prodaji kave, već tih 8 kuna uvećava za stopu PDV-a 25 posto, što iznosi 2 kune i time kava za kupce poskupljuje na 10 kuna.

U objektu Bez PDV-a molim kava košta 10 kuna, ali objekt još uvijek nije u sustavu PDV-a. Netko može pogrešno zaključiti da vlasnik objekta Bez PDV-a molim zarađuje 2 kune više od Volim PDV i da bi jednostavno mogao držati cijenu kave na 8 kuna i time zarađivati jednako kao i objekt Volim PDV. To ne bi bilo preporučljivo iz dva razloga. Prvi je da objekt koji nije u sustavu PDV-a ipak ne zarađuje dvije kune više od onog koji je u sustavu PDV-a.

Drugi razlog je sljedeći: onog trenutka kad bi ugostitelj ušao u sustav PDV-a i podigao cijene pića za 25 posto, vjerojatno bi se suočio s ljutnjom svojih stalnih mušterija koje bi mu prestale dolaziti.

Objekt koji nije u sustavu PDV-a ipak ne zarađuje 25 posto više

Pretpostavimo da je ukupan promet u oba lokala koji imaju jednake cijene proizvoda u jednom danu po 2.000 kuna.

Napominjemo da u nekim gradovima na određena pića postoji i porez na potrošnju koji iznosi do maksimalno 3 posto o kojem ćemo više neki drugi put. Radi jednostavnosti u ovom tekstu ćemo zanemariti taj porez.

Objekt Volim PDV  uz stopu PDV-a od 25 posto ima ovakvu razdiobu tih 2.000 kuna: osnovica od 1.600 kuna služi za nabavu robe, plaće djelatnika, režije, ostale poreze i sve preostale troškove poslovanja, a 25 posto na 1.600 kuna je PDV od 400 kn koji ugostitelj plaća državi.

Netko će pogrešno zaključiti: vlasnik lokala Bez PDV-a molim zarađuje tih 400 kuna više. To nije baš tako.

Pretpostavimo da je marža lokala otprilike jednaka nabavnoj cijeni. To znači da je nabavna cijena pića prodanih u tom danu 1.000 kuna.

Važno je sagledati od čega se sastoji tih 1.000 kuna. Skoro sva poduzeća od kojih ugostiteljski objekti naručuju pića su u sustavu PDV-a, što znači da se narudžba od 1.000 kuna sastoji od dva dijela: 800 kuna ostaje dobavljaču, a 200 kuna PDV-a državi.

Cijelu razdiobu možemo vidjeti u tablici.

	Volim PDV	Bez PDV-a molim
Promet	2.000 kn	2.000 kn
Trošak nabave pića (bez PDV-a)	800 kn	800 kn
PDV na nabavu pića	200 kn	200 kn
PDV na prodana pića	400 – 200 = 200 kn	0 kn
Neto prihod	800 kn	1.000 kn

Objekt Volim PDV od svoje 2.000 kuna plaća nabavku pića 800 kuna + PDV 200 kuna. Kad proda pića, državi bi trebao platiti 400 kuna PDV-a, ali on je 200 kuna već platio prilikom nabave i taj porez može odbiti pa je njegov porezni dug još samo 200 kuna. Time ugostitelju ostaje 800 kuna da plati preostale troškove.

Objekt Bez PDV-a molim plaća nabavku pića 800 kuna + 200 kuna PDV-a, što je ukupno 1.000 kuna, a od prodanog pića ne plaća PDV. Time mu ostaje 1.000 kuna za ostale troškove, što je 200 kuna, a ne 400 kuna više od objekta Volim PDV.

No, bez obzira što nije uštedio cijeli iznos PDV-a, već samo pola, objekt Bez PDV-a molim je ipak u prednosti.