Razgovarali smo s Mirtom Fraisman Čobanov

Mirta Fraisman Čobanov završila je studij ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer financije, a potom na Henley Management Collegu u Londonu u okviru MBA studija stječe diplomu „Executive Certificate“. Licencirani je  EMCC coach & coach Humanističko neurolingvističke psihologije koju je izučila na američkom studiju u Arizoni, a potom je u New Yorku stekla licencu za hipnoterapeuta. Završila je i petogodišnji studij psihodramske psihoterapije te stekla naziv psihodramskog terapeuta. Danas je i sama ugledna poduzetnica koja kroz vlastitu Partus akademiju pomaže klijentima u osobnom rastu i razvoju te izgradnji uspješnih biznisa. 

Nakon završenih financija mogla si u bankare, financijske savjetnike, analitičare… ali profesionalni si razvoj nastavila u psihologiji… Kako je to povezano ili je to bio jedan tvoj zaokret, promjena tvog mindseta? 

Prvih osam godina svoje profesionalne karijere provela sam u financijama. Svoju poslovnu karijeru započela sam kao pomoćnik revizora u jednoj velikoj revizorskoj kući, a nastavila kao financijski analitičar u banci, međutim moja ljubav je oduvijek bila psihologija i osobni rast i razvoj. 

To je bilo vidljivo već u srednjoj školi kada sam nakon završetka matematičke gimnazije napisala maturalnu radnju .”Psihički poremećaji” i svima rekla kako ću biti psihijatar ili psihoterapeut. Ipak, ta ideja nije naišla na podršku najbližih, pa sam uz veliki pritisak okoline završila na Ekonomskom fakultetu. Kako je moja druga ljubav matematika, upisala sam smjer financije vjerujući kako će me to ispuniti, međutim to se nikad nije dogodilo. 

Veliki zaokret je uslijedio kada sam jednu večer nezadovoljna i nesretna zbog posla koji radim, gledajući svoju biblioteku dupkom ispunjenu knjigama, shvatila kako je većinom prekrivena knjigama iz psihologije, dok su knjige iz financija gotovo nestale s polica. Tada sam odlučila krenuti ispočetka i na bilo koji dostupan način studirati psihologiju.

Kako si uspjela sve ove edukacije isfinancirati? (ovo mi je važna motivacija za studente koji nas dolaze slušati!!)

Kad sam krenula u promjenu karijere živjela sam s mužem i s trogodišnjom kćerkom u podstanarstvu i bili smo preko 30 tisuća kuna u minusu. Nismo imali nikakve imovine i ušteđevine i nikoga tko bi nam mogao financijski uskočiti. Istovremeno, naše plaće su bile relativno niske jer smo oboje tek bili krenuli raditi- Imala sam tek tri godine staža, od kojeg je jedna otišla na porodiljni. Međutim, odluka je donesena i krenula sam se educirati. 

Sve edukacije sam si platila sama. Gledajući unatrag u svoje edukacije sam uložila preko pola milijuna kuna i nije mi žao. Financirala sam ih kreditima i dodatnim radom. Dugo sam radila dva posla; puno radno vrijeme u banci, a vikendom i nakon posla sam održavala edukacije, polagala ispite i brinula se o maloljetnom djetetu. Također, dosta edukacija sam završila u inozemstvu jer sam htjela najbolje što se nudilo iz područja koje me zanimalo, što je uključivalo i mnogobrojna putovanja. Bez velike podrške muža sve to ne bi bilo moguće. Kada se osvrnem unazad, zapravo mi uopće nije jasno kako smo sve to uspjeli iskombinirati, uskladiti i još k tome kupiti stan. Poruka je : “Sve se može kad se hoće. Jedini preduvjet je zdravlje”.

Još te (??jedan ispit?) dijeli od naslova prihodramskog psihoteraputa za što si se također školovala zadnjih 5 godina. Što će to značiti u tvom profesionalnom životu – što ćeš nakon toga moći ponuditi klijentima (objasni nam to onako laički:) što to zapravo znači?)

Prije dvije godine sam završila edukaciju za psihodramskog psihoterapeuta i dobila međunarodno priznati certifikat iz psihoterapije, a još ranije sam u Americi završila edukaciju za hipnoterapeuta. Zadnjih 10 godina, osim što sam radila poslovno savjetovanje i edukacije iz područja vođenja, radila sam i kao psihoterapeut i psihoterapeut u superviziji, a dvije godine sam vodila i edukaciju iz primjene psihoterapijskih tehnika koju je završilo nesto manje od 60 psihijatara i psihologa. U skladu s time, ništa značajno se neće promijeniti. 

Promijenio se samo zakon, pa sada nakon 4.800 sati rada s klijentima i rada koji još uvijek obavljam kao supervizor terapeut u jednoj psihoterapijskoj školi, zapravo trenutno prema zakonu ne mogu više raditi psihoterapiju koju sam radila zadnjih 10 godina. To sad mogu samo osobe određenih struka, a ekonomska to nije. 

Također, trenutno u Hrvatskoj ne postoji način da mi koji nismo odmah u startu odabrali “pravi studij” završimo neku edukaciju ili položimo dodatne ispita,pa da možemo nastaviti raditi posao koji smo do sada radili. Čak i nakon završene propedeutike psihoterapije i dalje nema načina da budemo psihoterapeuti. 

No, to je život i nije mi žao niti jedne lipe uložene u edukaciju jer znanje i iskustvo i dalje cijenim kao najveću vrijednost. Tako da psihoterapiju ostavljam iza sebe. Smatram da sam puno toga dala u posljednjih 10 godina – dosta me sve to skupa i potrošilo, a od sada nadalje planiram raditi edukacije, coaching, savjetovanje i supervizije. Apsurdno je kako se sve navedeno puno više i bolje plaća od psihoterapije koja je objektivno teža za raditi i zahtjeva puno više znanja i iskustva, no to je zakon tržišta. 

Zbog čega te klijenti najviše zovu? U čemu im je potrebna pomoć? 

U poslovnom smislu zovu jer nisu zadovoljni s poslom koji rade ili s karijerom. Velike kompanije, mali i srednji poduzetnici i  menadžeri zovu kako bi naučili bolje i efikasnije voditi sebe i svoje ljude. Kako dolazim iz biznisa, a i preko 12 godina sam poduzetnik, imam puno iskustva u vođenju ljudi i organizaciji posla, pa me veseli kada mogu pomoći. Na tu temu sam i napisala knjigu: “Kako voditi sebe i druge” koja je svojevrsni udžbenik na temu osobnog rasta i razvoja i vještina vođenja. 

Također, klijenti dolaze zbog stresa i sagorijevanja, jer žele nučiti bolje komunicirati, pregovarati i prezentirati svoje ideje, izboriti se za sebe, postaviti jasne granice drugima, živjeti i raditi u skladu s vlastiti integritetom. Radim često i edukacije iz vođenja timova, budući da sam grupni psihoterapeut, pa mogu ponuditi dosta znanja iz te tematik. S druge strane, u osobnom smislu ljudi dolaze jer žele riješiti neke svoje privatne probleme, smanjiti anksioznost, riješiti se strahova, donijeti neke životne odluke i ostvariti svoje snove i ciljeve.

Tvoj idealan ‘pitch’ u dizalu – što bi i kome pokušala prodati? 

Ne znam kako bi izgledao moj idelan “pitch” u dizalu. Što se tiče kome bi i što pokušala prodati, odgovor je svima bih pokušala prodati kontinuirani osobni rast i razvoj,  rad na vlastitoj samosvijesti i upravljanju sobom (svojim mislima, emocijama, ponašanjem), a onda na komunikaciji i razumijevanju drugih ljudi,  jer vjerujem kako je to preduvjet svega ostalog što želimo postići u životu. No, kako je to težak put kojim se rijeđe ide i ne zvuči “hot”, pokušala bih prodati uspješno ostvarenje ciljeva, napredak u karijeri, smanjenje stresa, financijsko blagostanje, izvrsne komunikacijske vještine,  zdravlje, osobni i poslovni uspjeh. 

S kim bi se voljela sresti na malo duže (bilo gdje u svijetu) i kako bi upotrijebila to zajedničko vrijeme? 

Voljela bih još koji put provesti vrijeme sa svojim učiteljima Stephenom Gilliganom, Johnom Overdurfom i Robertom Diltsom, a popila bih i kavu s Joe Dispenzom jer imam puno pitanja koja bi mu voljela postaviti.  Voljela bih susresti Sadghurua da mu postavim neka pitanja koja mi nisu jasna iz nekih njegovih knjiga. Voljela bih vrijeme provesti s bilo kojom osobom od koje mogu učiti, a njih je zaista mnogo. Provela bih vrijeme šireći vidike i učeći. Ako mogu birati lokaciju, New York je grad kojem se najradije vraćam.

Što je tvoja profesionalna deformacija? Možeš li, npr., popričati s osobom bez da pritom u razgovoru primijeniš sve što znaš iz psihologije o ljudima?

Zanimljivo je kako mi često postavljaju to pitanje. No, odgovor je “ne” – u slobodno vrijeme nemam potrebu raditi psihoterapiju i proučavati ljude, no vjerojatno nesvjesno koristim svoja znanja u komunikaciji i nekada ne mogu ne primjetiti neke stvari koje mi jednostavno dođu kao informacije. U privatnom životu nastojim se opustiti i izaći iz uloge psihoterapeuta i coacha. Mislim da mi to i uspijeva.

Gdje je granica dobrog ukusa u razgovoru o financijama – trebamo li u biznisu moći otvoreno razgovarati o tome tko koliko zarađuje ili kakav honorar prima? 

Ja sam uvijek zagovornik brutalne istine, otvorene i direktne komunikacije o svemu, pa i o financijama. Međutim, za takve razgovore trebaju postojati preduvjeti, a često ih nema, ljudi trebaju biti na određenoj razini emocionalne zrelosti, tako da to ovisi o situaciji, korporativnoj kulturi osobama koje sudjeluju u razgovoru i tu nema jednoznačnog odgovora. Rekla bih kako prije da kao društvo nismo spremni za takve razgovore nego što jesmo.

Približi nam malo temu o kojoj ćeš predavati na konferenciji… 

Predavat ću o psihologiji novca i otkrivanju prepreka uspješnog upravljanja novcem. Iz mog iskustva ljudi generalno imaju problem sa jednom od ove tri stvari: zaraditi novac, zadržati ga ili oploditi ga i investirati. Svaki od ovih izazova nosi sa sobom određenu psihološku podlogu. Pričat ćemo o tome kako iskorisiti psihologiju za uspješnije upravljanje novcem.

Što bi voljela da publika ‘pokupi’ iz tvog predavanja? Ako su to samo 3 ključne stvari… 

Novac je samo materijalizirani oblik energije primanja i davanja. Problemi s novcem nisu nikad samo problemi s novcem. To su problemi s manjkom samopouzdanja,  samosvijesti, osjećajem manjka osobne vrijednosti, problemi s disciplinom, fokusom, organizacijom, upravljanjem vremenom, postavljanjem granica drugima, problemi s komunikacijom, prezentacijom i ograničavajućim uvjerenjima. Najbrži put za poboljšanje financijske situacije je pogledati duboko u sebe i vidjeti kako sami sebi stojimo na putu ostvarenja boljeg financijskog statusa. Slijedeći korak je maknuti se sami sebi s puta.