Razgovarali smo s Veronikom Galić

Vrhunska knjigovođa priznaje da privatno ipak ne vodi evidenciju osobne potrošnje. Vlasnica je tvrtke s 15 zaposlenica i oko 300 klijenata čija je primarna djelatnost knjigovodstveno-računovodstveni poslovi i porezno savjetovanje. Puna dva desetljeća je samostalni knjigovođa, a u tom periodu redovno se školuje i usavršava iz područja računovodstva i financija, te sječe zvanje poreznog specijalista. Momentalno je doktorandica na doktorskom studiju Međunarodnih odnosa, sretna supruga i majka dvoje djece. 

Iduće godine slaviš 20 godina od pokretanja vlastitog računovodstvenog servisa. Koju si ocjenu daješ?

Morala bih izvesti neku prosječnu ocjenu za svaki segment samostalnog vođenja poslovnih knjiga. Poznavanje zakonskih okvira, brzinu, kreativnost, savjetovanje, pouzdanost, dostupnost…Ma dobraaaa sam. Uzet ću skalu od 1-10. Bolje ću plasirati svoju devetku, a to je skoro pa najbolja, skoro. 🙂

Na kojem su ti se savjetu klijenti najviše zahvalili?   

Najbolji savjet…hm… Nakon što klijenta uputim u opcije koje mu stoje na raspolaganju uz mnoštvo informacija, pred sobom imam zabrinuto lice ispred kojeg stoji veliki upitnik: “jel’ mi ovo trebalo?”  I tada, potpuno iskreno iskažem svoju veliku ljubav prema poduzetništvu jer poduzetništvo smo zapravo mi – naši snovi, naše nade, znanja, strahovi i radosti. Poduzetništvo je najjači motivator koji poznajem. Svoje izlaganje uvijek završavam s rečenicom ohrabrenja. Ne postoji greška koju ne možemo ispraviti, ne postoji situacija koju ne možemo riješiti i ne postoji ništa na svijetu što nas može obilježiti kao biti poduzetnik. Dakle, ljudi, samo hrabro koračajte i ne brinite za usputno spoticanje, jer mi osvajamo vrhove. Ne uspijevaju oni najpametniji, niti oni najbogatiji, pa niti najhrabriji, uspijevaju oni najuporniji! Biti poduzetnik vječna je borba, a na nama je da izađemo kao pobjednici.

Čiju bi funkciju među čelnim ljudima financija voljela preuzeti na jedan dan i kako bi to iskoristila?  

Kako god to zvučalo, voljela bih biti na čelu pravosuđa. Voljela bih da mogu osigurati jednak i pravedan sustav za sve. Da mogu iskorijeniti korupciju. I to počevši od one najmanje i sveprisutne u svakoj instituciji s kojom surađujem, a vjerujte mi mogla bih danima nabrajati. I završila bih jednom riječju: JADNO. Neučinkovitost pravosuđa, nekompetentnost i sklonost korupciji guše poduzetništvo. Zatvaraju otvorena vrata, ubijaju entuzijazam, ne dopuštaju idejama da prerastu u projekte i što je najgore ubijaju vjeru. Takav način postupanja pretvara naše društvo u bezidejnu gomilu koja ima za cilj negdje prikriveno izvući najviše za sebe, a mogli bi toliko toga ponuditi.

Tri stvari koje bi za građane promijenila u poreznom sustavu?

Povećala bih osobni odbitak s 4.000,00 kn na 5.000,00 kn, smanjila stopu poreza na dohodak na 10 % i omogućila isplatu plaće u bruto iznosu, odnosno uvela bih švicarski model po kojem građanin sam uplaćuje u zdravstveni fond. Prve dvije stavke dovele bi do povećanog dohotka što vodi ka većoj potrošnji. Automatizmom imamo zadovoljnije građane, dok državni proračun ubire najizdašniji porez, a to je PDV. Treći prijedlog doveo bi do pravednog pružanja zdravstvene usluge i onemogućio zlouporabu iste od strane onih koji su u vječnoj potrazi za poslom, ali nikako da se pronađu. 

A za poduzetnike? 

Kao prvo, svakako bih uvela jaču i učinkovitiju kontrolu s puno strožim kaznama za sve one koji se igraju poduzetnika tako da iskorištavaju i varaju sustav, ostavljajući za sobom gomile nepodmirenih obveza kako prema državi, tako prema zaposlenicima i dobavljačima. Smatram da svaki dug treba biti vraćen. Naravno, sukladno mogućnostima, ali nikako oprošten, brisan i svakako ne da mu se izgubi svaki trag, nakon čega se rađaju neki novi direktori s istim obrascima ponašanja. Skinula bih s poslodavaca teret ovrha. Izuzetno je teško pratiti silne ovrhe zaposlenika koje su nastajale u različitim vremenima, s različitim postupanjima. Velika je to odgovornost na isplatitelju plaća, a nema s njim nikakve dodirne točke. Zadire u privatnost zaposlenika i suočava se s vrlo neugodnim situacijama. Smatram da bi to trebao biti zadatak FINA-e. Ukinula bih bolovanje na trošak poslodavca. Smatram da postotak doprinosa za zdravstveno osiguranje može i mora pokrivati bolovanje zaposlenika. Ne vidim smisao da se doprinos uplaćuje pod obvezno od strane poslodavca, te se ponovno poslodavac tereti u slučaju bolovanja. Ne samo da nema smisla, već nema niti mogućnosti. Zlouporabe bolovanja da ne i spominjem.

Približi nam malo temu o kojoj ćeš predavati na konferenciji… 

Sustav oporezivanja, velikim dijelom kao rezultat poreznih reformi, omogućuje poduzetnicima da izaberu optimalan način oporezivanja u smislu najnižih stopa, sukladno vrsti i načinu poslovanja. Dobrim poznavanjem tematike smatram da poduzetnik može na “bezbolan” način pravovremeno podmirivati svoje porezne obveze i to tako da nakon oporezivanja za njega samog ostaje bolji rezultat u smislu ostvarenog profita. Tako dobivamo punu prihodovnu stranu državnog proračuna i zadovoljnog poduzetnika. Smatram da je naš porezni sustav dobro uređen, ali pomanjkanje edukacije često rezultira krivim odlukama. Dobrom manipulacijom raspoloživih mogućnosti u smislu načina oporezivanja imamo win-win kombinaciju. Uspješan poduzetnik i te kako doprinosi svojoj obitelji, zajednici, odnosno okruženju u kojem djeluje.

Što bi voljela da publika “pokupi” iz tvog predavanja?

Voljela bih da iz ovog mog kratkog izlaganja shvate važnost poznavanja poreznog sustava, odnosno voljela bih da se poduzetnikom ne postaje stihijski, već da se barem u osnovama upozna porezni sustav, jer na taj način puno bi loših odluka bilo izbjegnuto. Voljela bih da im prenesem ljubav prema poduzetništvu. Da ozbiljno shvate odgovornost i obveze koje poduzetništvo nosi sa sobom, ali da ujedno shvate kako i u kojoj mjeri se mogu ostvariti. Da shvate da svoje snove mogu pretočiti u stvarnost, da mogu biti sami svoji kreatori. Da svojom osobnošću i vještinama mogu promijeniti svijet. Barem ovaj naš u kojem živimo. Da nikad ne odustaju, jer to je siguran put ka izbjegavanju neuspjeha, ali bez toga nema niti uspjeha. Da su spoticanja, pa ponekad i padovi dio poduzetničkog života i ne znače ništa više, nego da budemo još jači, veći i bolji. 

Vidiš li se u poduzetništvu do mirovine “ovako kako je” ili priželjkuješ neki zaokret? 

Svakako je moj put usmjeren poduzetništvu. Možda bih u neko dogledno vrijeme malo smanjila obujam posla u smislu računovodstveno-knjigovodstvenih radnji, a “ubacila porezna savjetovanja” bez knjiženja. Voljela bih dio vremena odvojiti za edukacije budućim poduzetnicima, a i onim postojećim, jer radeći ovaj posao shvatila sam da ljudi inicijalno ne raspolažu nikakvim znanjem, te ovise o smjernicama dobivenim iz različitih izvora koje nemalo puta znaju biti zaista zbunjujuća. Volim prenijeti svoje iskustvo i znanje, naročito biranoj publici budućih i postojećih poduzetnika, jer znam da će biti praktično iskorišteno. Taj me dio zaista ispunjava.

 Vodiš li evidenciju osobne potrošnje i što te mjesečno najviše košta?

Ne, ne vodim. Možda ovaj odgovor zvuči čudno s obzirom na posao kojim se bavim, ali privatno djelujem intuitivno. Osoba sam koja ne plaća na rate izuzev rješavanja stambenog pitanja, ne ulazim u dopuštena prekoračenja i vrlo rijetko koristim kreditnu karticu. Drugim riječima, trošim koliko imam i zahvalna sam na tome što mi je to omogućeno (nije uvijek bilo tako). I znam na što najviše trošim. Volim putovati, volim se družiti i lijepo večerati. 🙂 Istovremeno, ne patim ako si nekada to ne mogu priuštiti, jednostavno čekam neka bolja vremena. Uvijek dođu.

Je li važnije više zarađivati ili manje trošiti?  

Tu sam vrlo jasna. Apsolutno su oba smjera ovisna jedan o drugome. Poslovno više zarađivati, da bismo privatno mogli više trošiti. Poduzetništvo u samoj svojoj naravi ima imperativ na zaradu i to je u redu. A zarada sama po sebi ne znači ništa ako nema svoju svrhu, a to je trošenje. U konačnici, radimo da bi nam bilo lijepo, da bismo si omogućili da nam bude lijepo. I ne zaboravimo pri tome i našu odgovornost prema drugima, prema ljudima oko nas koji nas trebaju i koje možemo barem na trenutak razveseliti, kojima možemo i moramo pomoći. Kao čovjek i kao poduzetnik smatram da bismo bili u potpunosti ispunjeni dio onoga što ubiremo svojom sposobnošću i radom trebamo podijeliti s ljudima koji nisu imali mogućnost ostvariti se poput nas. Jer naša je obveza da stvaramo i naša je odgovornost da u plodovima našeg stvaranja ne uživamo sami. Tako se, po mojoj definiciji, postaje velik čovjek i poduzetnik.